Stojan Novaković

Za Novakovića Radovan Samardžić piše da je bio stranački prvak, političar, diplomata, filolog, istoričar književnosti i polihistor … nacionalni radnik. Ovaj svakako jedan među najplodnijim i najvišestranijim srpskim istoričarima  rođen je 1. novembra 1842. godine.  Gimnaziju je završio 1860. u Beogradu a Licej (odsek za pravne nauke tri godine docnije). Novaković je 1865. postavljen za profesora gimnazije i izabran za člana Srpskog učenog društva. U Jugoslovensku akademiju znanosti i umetnost ušao je pet godina docnije, ali tek sa dvadeset i sedam godina. Od 1869. Novaković je bio bibliotekar Narodne biblioteke, 1872. profesor Velike škole (preteče današnjeg Univerziteta). Već 1873. postaje Ministar prosvete u Vladi Jovana Ristića, a na tom se mestu nalašao još u dva navrata (1873.-1875, i 1880.-1885.),  u konzervativnim i docnije naprednjačkim vladama. Kao ministar prosvte sproveo je reformu srednjeg obrazovanja čije su tekovine i danas postoje (podelio je gimnaziju na društveni I prirodni smer). Godine 1875. Novaković se vratio u Veliku školu da predaje Svetsku i Srpsku književnost i slovensku filologiju. Diplomatsku karijeru započeo je prvom misijom u Carigradu koja je trajala sedam godina (od 1885. do 1892.). Po povratku je postao predsednik Državnog saveta da bi, nakon tri godine, 1895.-1896. postao predsednikom jedne od dugovečnijih dvanaest Vlada kralja Aleksandra Obrenovića. Pad Vlade ponovo odvodi Novakovića u diplomatiju, poslanik je u Carigradu do 1900., zatim kratkotrajno u Parizu, pa do 1905. u Petrogradu gde je i penzionisan.  To je, ipak bio kraj samo diplomatske karijere Novakovićeve. Po povratku u zemlju,  on je jedan od obnovitelja Napredne stranke. U vreme Aneksione krize Novaković je izabran, uproks malom uticaju svoje stranke, za predsednika Vlade. Vlada je trajala koliko i kriza, ali je Novaković ostao jedan od najuglednijih političara sve do svoje smrti 18. februara 1916. u samo predvečerje prelaska preko Albanije.

Naučni život Novakovićev bio je čak znamenitiji ali svakako manje buran nego politički.  Smatra se za jednog od najplodnijih srpskih istoričara.

Znamenita dela Stojana Novakovića su: Srbi i Turci, Istorija i Tradicija, Zemljište radnje Nemanjine (1877.), Ras-Pauni-Nerodimlje (1911.), Obavio je u dva navrata Dušanov zakonik.